Autorica o sebi
“Svi mi imamo neke znameni koje obilježe naše postojanje. Jedan od njih, koji je urastao u moj život, je rođenje u Lovrentovcu, smještenom u jednoj od najljepših kotlina, okruženoj zagorskim brežuljcima, na dohvat ruke spokoju Varaždinskih Toplica. Put me vodi igrom i učenjem na obale Bednje, mjesto vrijednih i zabavnih ljudi što uvijek nađu vremena za smijeh i šalu, u Ludbreg. Cvijeće, barok i glazba ukrašavali su moj obrazovni put u Gimnaziji Varaždin. Dočekao me je i Zagreb, s prepunim pladnjem kulturnih poslastica, tajni i iznenađenja. Tu je završen moj prvi obrazovni ciklus koji me je odredio kao nastavnicu njemačkog jezika i započelo moje neformalno obrazovanje kroz život. Učila sam iz knjiga, znanje sam vukla i iz prirode, vidjela ga u mirisima, bojama i okusima… Svugdje oko mene nudile su mi se nove spoznaje – samo ih je trebalo zgrnuti, što više.
Moje odgojno – obrazovno djelovanje bilo je vrlo raznoliko. Redovito sam sudjelovala na županijskim natjecanjima iz njemačkog jezika kao mentor svojim učenicima, dohvatila s jednim i titulu državnog prvaka iz njemačkog jezika, aktivno surađivala s Goethe institutom u Zagrebu, bila desetak godina mentor studentima Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pripremala s učenicima prigodne igrokaze, organizirala stručne ekskurzije u zemlje njemačkog govornog područja… Vidjeli su „moji vrapci‘‘ Klagenfurt, Graz, Salzburg, Wien, München, Zürich, Lichtenstein, Brijune, Zagreb… Uvijek se tražilo mjesto više u autobusu. Učeći njih i ja sam mnogo toga naučila. Naš moto: „Upoznaj i divi se drugim kulturama, ali njeguj i voli svoje,“ bio je sveprisutan. Kako sam samo bila ponosna kad su pljuštale pohvale na znanje, odgoj i kulturu mojih učenika!
Dosta često sam se bavila i prevodilaštvom. Prevodila sam stručnu literaturu iz različitih područja: arheologije, stomatologije, tehnike, literature pa i nogometa. Najdraži doprinos prevodilaštvu mi je bio za vrijeme Domovinskog rata, kad sam za Hrvatske obrambene snage prevodila popratnu literaturu tehničkoj opremi koja je stizala kao pomoć iz Njemačke.
Već u gimnazijskim danima sam potaknuta ''klicama domoljublja'' započela svoju potragu za "istinom u Hrvata". Nije bilo lako u vrijeme jugoslavenskog jednoumlja spominjati, a kamoli isticati bilo koji oblik pripadnosti Hrvatskom narodu. Pozorno sam pratila zbivanja oko potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, aktivno se uključila u ''Hrvatsko proljeće'', odbacila članstvo u SKH, divila se predavanjima prof.dr. Ljudevita Jonkea i koristila sve javne nastupe, naročito sudjelovanja na brojnim seminarima u inozemstvu, za promicanje ljubavi i istine o Hrvatskoj. Nad glavom mi je stalno visio ''Damoklov mač ustaštva'', ali se nisam dala pokolebati. Glavna mi je briga bila da se iz te velike ljubavi za Hrvatsku ne rodi mržnja prema drugima. Najveći stupanj neodobravanja koji sam si dozvoljavala je bio žestoka osuda agresije, laži i svekolike dominacije ''jakih'' nad ''slabima''. Moj veliki uzor u tome je bio Alojzije Stepinac.
Prva objavljena knjiga ''Najte biti stiha'', na kajkavskom dijalektu, kao i dosad još neobjavljena zbirka pjesama ''Zemi – daj'' su svojevrsni oproštaj od varaždinskog kraja, zagorskih brežuljaka, ali i nastavak borbe za istinu, pravdu i poštenje. Na istom tragu je i roman ''Krvavi jarak'', ali sročen na hrvatskom književnom jeziku kako bi bio jezično dostupan široj čitalačkoj publici.
Nikad neću zaboraviti svoju prvu vožnju autocestom za Zadar. Oduševljeno sam govorila: ''Jašem po zagorskim bregima, mašem Zagrebu, sve je više kamenja i obilježja Mediterana, puca pogled na more…'' Bio je to nagovještaj nečeg novog u mom životu. Došla sam u Zadar, kolijevku hrvatske kulture, gde domovinske priče imaju samo malo drugačiju odoru. Skrasila sam se u Bibinju, bastionu hrvatstva, blizu mora… Pružili su mi Zadar i Bibinje ruke dobrodošlice i ponudili da naučim što više o kulturi i tradiciji ovoga kraja. Moja životna škola je postala puno bogatija.
Opet se natkriljuju nad Hrvatskom aveti zabrana i sužanjstava. Brane nam da volimo svoje i uzdižemo boj za opstanak domoljubnih vrijednosti. Nadam se da je moj roman ''Krvavi jarak'' bar mali doprinos borbi protiv tih avetinja.”
Antonija Buljan-Filipović
Autorica
